Novosti

Vjerovanje u dobro svijeta čini stvari dobrim.

Bliži se Božić. Sve je u znaku svjetlosti, topline i ozračju posebne svetosti pune nade, mira, vjere i vjerskih obilježja koji na osobit način krase ovo blagdansko vrijeme upućujući nas na dublje promišljanje o smislu života uopće.

Prolazeći tako kroz retrospektivu vlastitih životnih iskustava, s odmakom vremena sve jasnije vidim da sam u životu postigla sve u što sam iskreno vjerovala i čemu sam dala svoj maksimum u smislu zalaganja i odgovornosti prema poslu koji radim. A priroda mog posla takva je da me povezuje s krajnostima – s jedne strane, s uspješnim poslovnim svijetom i, s druge strane, s potrebitima iz svijeta socijale. Pritom sam uočila kako se ljudski karakter u svojoj osnovnoj podjeli može promatrati i kroz uzorak „dobitnika“ i „gubitnika“. Zanimljivo je bilo spoznati – na što se to dobitnici i gubitnici pozivaju tumačeći („pravdajući“) svoj život? Na sudbinu? Na univerzalne vrijednosti i principe? Otkriveni smisao i vlastitu svrhu, talente i karakter… Ili pak na vjeru kao izvor najveće snage.

Susrećući se s mnogima u ovom poslu, uočila sam da je jednima vjera izvor snage za ostvarenje ciljeva, a drugima je pak vjera izvor snage da se trpi, odnosno prihvati „križ“ života. Znanost kaže da osnove tog odnosa u pravilu još kao djeca usvajamo iz svojih obitelji kada nesvjesno i najjače upijamo uzorke ponašanja i razmišljanja upravo od starijih članova iz svog okruženja. To, možda, objašnjava zašto neki ljudi, sasvim nesvjesno, kroz vjeru traže snagu za borbu, a neki snagu za trpljenje.

Jedno od mojih prvih posebnih iskustava u radu s djecom u jednom dječjem domu bila je djevojčica Petra. Ona je bila među prvim kandidatima za osiguranje u projektu Dobri ljudi – djeci Hrvatske kojim se pribavljaju police životnog osiguranja za štićenike iz dječjih domova te ujedno i moja prva lekcija o drukčijem poimanju vjere i svega onoga što taj pojam nosi sa sobom.

Petrina priča

A njezina priča ide ovako: nakon smrti Petrina oca njezina se majka ponovno udala i nastavila život s očuhom u jednom manjem mjestu. Majka je u tom braku dobila još djece, a Petra je od najranijeg djetinjstva postala žrtvom očuhova gnjusnog zlostavljanja. Bio je zlostavljač najgore vrste. Rasla je u najgorem mogućem okruženju uz majku koja je sve vrijeme znala za zlostavljanje, ali nikada nije ništa poduzela da zaštiti Petru; jedina joj je briga bila kako sve dobro zataškati da se ništa ne sazna. To iživljavanje i mučenje trajalo je godinama sve dok Petra, tada već srednjoškolka, jedne večeri, nakon višesatnog maltretiranja, nije pobjegla iz obiteljske kuće. Cijelu je noć pješačila, dio puta i kroz šumu, te različitim putovima i cestama kako bi do jutra stigla do prvoga najbližeg centra za socijalnu skrb u susjednom gradu. Puna straha, izmrcvarena, promrzla i gladna imala je samo jednu molbu – da se više nikada ne vrati kući!!! Molila je i preklinjala za smještaj u bilo kojem dječjem domu, bilo gdje u Hrvatskoj – što joj je nakon uvida u cijelu situaciju po žurnom postupku i odobreno. Od tog dana Petra je smještena u dječji dom, a odgajatelji i druga djeca koju je ondje zatekla postali su njena nova obitelj.

Psiholozi često ističu da su u pravilu svi zlostavljači bili nekada i sami zlostavljani i da čovjek ne može dati nešto što sam nije nekada primio. Ako je to točno, onda, s obzirom na to što je sve Petra proživljavala tijekom odrastanja u ključnim, formativnim godinama svog života, moglo se očekivati da će se i sama pretvoriti u čisti ljudski gnjev koji ne znati živjeti drukčije doli nanositi ljudima zlo, patnju i bol. Ali ne... u ovoj priči dogodilo se nešto sasvim suprotno. Iako joj život nije dao ni jedan jedini razlog za vjeru u dobro, ona je odlučila ne samo vjerovati nego i praktično u djelu to dobro i živjeti!

Petra se brzo prilagodila novim okolnostima i životu u dječjem domu te je s vrlo dobrim uspjehom završila srednju školu. Jednu godinu poslije, nakon što je izašla iz doma, Petra se ubrzo zaposlila u jednoj uspješnoj tvrtki u kojoj se pokazala dobrim i kvalitetnim radnikom u svakom smislu – i u poslovnom i u ljudskom. Iako nije radila u struci za koju se obrazovala, brzo je usvajala nova znanja, a radna sredina ju je rado prihvatila. Svojim trudom, radom i zalaganjem, koji nisu mogli proći nezapaženi, u prvih je godinu dana već zarađivala sasvim pristojnu mjesečnu plaću.

U to je vrijeme do nje stigla vijest da se njezina majka teško razboljela i da je operirana, ali s vrlo lošim prognozama za oporavak. Unatoč traumi koja je obilježila njihov odnos, Petra ju je odlučila posjetiti. No majka je iz bolnice preko rodbine poručila kako ju ne želi vidjeti – nije joj mogla oprostiti što je očuh nakon Petrina odlaska od kuće procesuiran i kažnjen. Petra nije bila iznenađena; mirno je primila tu poruku i nakon jednog tjedna ipak otišla u bolnicu kako bi razgovarala s liječnikom koji je vodio liječenje.

Nakon nešto više od dva mjeseca Petrina majka otpuštena je iz bolnice u puno boljem stanju nego što se itko, pa i sam liječnik nadao. Znao je Petrinu priču – naravno, ne sve pojedinosti – ali i samo mali dio te priče bio je dovoljan da shvati kako je Petra osoba kakvih je jako malo na ovom svijetu. Naime, u liječenju njezine majke primijenjena je nova terapija koja se pokazala učinkovitom i presudnom za njen oporavak, a sve zahvaljujući djelovanju skupih lijekova koji su pribavljeni u zadnji tren.

O kupnji i primjeni novih lijekova šira obitelj nije znala ništa– za njih je oporavak Petrine majke bio čudo. Nitko od njih, pa ni sama majka, nikada nisu saznali da su spasonosni lijekovi plaćeni godišnjom ušteđevinom djeteta koje je uz nju proživjelo pravi pakao. Nakon višemjesečnog liječenja Petrina majka se za Božić oporavljena i sretna vratila kući drugoj djeci, kojoj je i posvetila sav svoj život, nikada ne saznavši da je Petra spasila njezin.

Kada vas život stavi pred izazove, sjetite se ove priče... i pokušajte otkriti Petru u sebi!

Neka je svima sretan Božić i bolja nova godina.

Senka Klarić

upraviteljica Zaklade „Vaša pošta“

DOBRA HRVATSKA

prosinac 2020.