Novosti

„Luka, dobar dan! U ponedjeljak (poslije 11 sati) čekaju Vas na skladištu ZAGREBŠPEDA, Vodovodna 20A, Zagreb, pripremljeni paketi (adresirani kao u privitku)...“

Ovako počinje dopisivanje elektroničkom poštom između Marijana i Luke. Marijan je vlasnik jedne uspješne tvrtke iz svijeta farmacije , a Luka je radnik Hrvatske pošte zadužen za organizaciju dostave paketa na dogovorene adrese. Naizgled obična prepiska u vezi s običnom dostavom paketa sve dok ne otkrijemo što je u paketima i na koje ih adrese šalje gospodin Marijan – tada shvaćamo da je ipak riječ o neobično lijepoj priči. Gospodina Marijana i njegovu surugu Ivanu upoznala sam 2013. na božićnom koncertu Kvarteta „Rucner“ u Hrvatskom glazbenom zavodu kada se Dječji dom „Zagreb“ predstavio plesnom točkom svojih najmlađih štićenica. Bile su to djevojčice dobi od tri do pet godina koje su svojim nastupom oduševile publiku, ali i sve ostale sudionike te večeri. Upravo su te preslatke djevojčice bile inspiracija i najbolji poticaj da mi se Marijan i Ivana jave i predlože suradnju sa Zakladom. Jedino što sam znala o njima jest da su vlasnici uspješne tvrtke i da su spremni pomoći nekom djetetu koje, nažalost, nema podršku svoje obitelji, nego odrasta u dječjem domu. Zamolili su me da im prilikom sljedećeg susreta predložim ime djeteta kojem će biti donatori police osiguranja. Svaka polica osigurava djetetu isplatu mjesečne rente tijekom prve dvije godine nakon izlaska iz doma. Koliko se god to činio banalan zadatak, nastojim ga izbjeći jer ne volim biti osoba koja bira i određuje kojem će se djetetu pomoći. Uvijek se oslanjam na preporuke stručnih službi dječjih domova koje rijetko izostanu, a ako se to ipak dogodi, u tom slučaju donatoru ponudim da sam izabere dijete kojem će pomoći. U isto vrijeme bila sam gošća na HTV-u u emisiji „Damin gambit“ nakon koje sam idućih mjesec dana primala učestale pozive i pisma i od donatora i od odgajatelja iz dječjih domova. Među brojnim pismima bilo je i pismo odgajateljice Klaudije iz Dječjeg doma „Nova budućnost“ u Varaždinu. Bio je to dom s kojim Zaklada do tada nije surađivala, a pismo je bilo napisano iz dubine srca, toliko lijepo i snažno da sam osjetila trnce čitajući ga. Ta žena (dječjim rječnikom zvana „teta Klaudija“) bila je poput mame lavice koja se bori kako bi zbrinula barem neko dijete iz svog doma. Nisam se mogla oglušiti na njezino pismo te sam odlučila uključiti i ovaj dom u naš program zbrinjavanja djece policama osiguranja. Zato sam zatražila više informacija o broju djece, njihovoj životnoj dobi i situaciji općenito. Radilo se o manjem domu unutar kojeg je desetak djece bilo stalno smješteno i svi su bili kandidati za policu osiguranja. Otišla sam na sastanak s gospođom Ivanom i ponijela sve molbe kako bi ona mogla odlučiti sama – bez moje sugestije. Dogovor je bio da se ponovno vidimo za jedan tjedan kada ćemo znati ishod odluke i onda ćemo proslijediti potrebne podatke Croatia osiguranju na obradu i ugovaranje police. Tako je i bilo: gospođa Ivana me je pozvala kući i uz kavu i ugodan razgovor diskretno mi dala omotnicu i napomenula da su unutra svi potrebni podaci te da ih, ako bude trebalo, ljudi iz Croatia osiguranja slobodno mogu dodatno kontaktirati. Žureći se na drugi sastanak, odlučila sam poslije pogledati kojem se djetetu taj dan osmjehnula sudbina – tko će dobiti policu osiguranja vrijednu 6000 eura? Tek predvečer, u hotelskoj sobi, nakon pripreme materijala za sutrašnje sastanke otvorila sam omotnicu kako bi provjerila je li dokumentacija kompletna i spremna za predaju Croatia osiguranju. No omotnica je bila istog sadržaja kakvu sam prije tjedan dana predala gospođi Ivani, bez očekivane zabilješke ili oznake na nekoj od priloženih molbi. Izgledalo je kao da omotnica nije bila ni otvarana. Jednostavno, nisam mogla odgonetnuti koje su dijete odabrali, pa sam ju odlučila nazvati odmah ujutro i zamoliti za pojašnjenje. I sutradan je stiglo pojašnjenje – na moje sveopće oduševljenje – koje, koliko god da je bilo veliko, nije bilo niti blizu oduševljenju mame lavice – tete Klaudije. Naime, gospođa Ivana samo je kratko objasnila kako se nisu mogli odlučiti kojem će djetetu pomoći, pa su odlučili pomoći svima i osigurati svu potrebitu djecu iz Doma „Nova budućnost“ u Varaždinu. Vjerujem da ni vama, sada dok ovo čitate, nije svejedno i da vam se srce smiješi, a razum zahvaljuje jer još uvijek ima ovako divnih, pametnih, uspješnih i nadasve plemenitih ljudi koji vide svijet i izvan četiri zida svoje kuće. Naravno, ova priča nigdje do sada nije bila objavljena jer su Marijan i Ivana inzistirali na anonimnosti koja je kod ovakvih ljudi potpuno prirodan slijed događaja. Vrijeme je prolazilo, a ja sam nastavila raditi svoj posao i nije mi padalo na pamet tražiti od ovih ljudi pomoć za neko novo dijete – smatrala sam da su već puno učinili i odradili deseterostruko. No nakon jedne godine nazvala me je gospođa Ivana i opet predložila sastanak. Ona je, naime, već bila donijela odluku o tome da želi Zakladi donirati potpuno novi, opremljen i namješten stan u Zagrebu u kojem će boraviti mladi u prvo vrijeme nakon izlaska iz doma. Nisam imala što reći osim zahvaliti uime svih kojima će se pomoći i na ovaj način. Tako su, vrlo brzo nakon našeg sastanka, četvero štićenika (tri brata i sestra) iz dječjeg doma u Hrvatskom Leskovcu preseljeni u ovaj prekrasan stan gdje su ostali na okupu i odgodili trenutak kada će svatko morati nastaviti svojim putem. Vrijeme je prolazilo, situacije i okolnosti oko mene su se mijenjale i dovele me do toga da upoznam kako funkcioniraju „domovi za odgoj“ u kojima su smještena također djeca iz disfunkcionalnih obitelji koja su, nažalost, zbog iznimno loših životnih okolnosti razvila i poremećaj u ponašanju. Sam posjet jednom takvom domu u Karlovcu te odlična suradnja s ljudima koji vode tu ustanovu doveli su me na ideju o novom području djelovanja te mogućeg poticajnog tretmana onih štićenika koji postignu promjene nabolje u svom sveukupnom ponašanju, ocjenama u školi i ostalom. Unatoč mom entuzijazmu, okolina se pokazala vrlo skeptična i komu god sam od potencijalnih donatora ovo predložila, odgovor je bio: „Dobro, može, ali samo ako su sva djeca bez poremećaja u ponašanju zbrinuta.“ I tako sam shvatila da će za ovu priču biti doista teško naći donatore koji žele ugovoriti police osiguranja za takvu djecu. I onda opet, poput kakvih superjunaka iz filmova, i u ovu priču ulaze isti ljudi i s oduševljenjem prihvate dvoje djece iz doma za odgoj u Karlovcu. Sandru, odličnu učenicu – maturanticu srednje kozmetičke škole, i Marija, vrlo dobrog učenika, dečka koji je također postigao neviđen napredak, baš kao i Sandra, u svim područjima svog života. Pred Božić 2019. za njih je pokrenut postupak ugovaranja polica životnog osiguranja što je poslužilo kao poruka i poticaj svima drugima u domu da se vrijedi potruditi i napraviti zaokret u svom životu za koji se može biti još i nagrađen policom osiguranja vrijednom 6000 eura. Da – zvuči nevjerojatno, ali doista je istinito i stvarno! Kako se ova lijepa priča bliži kraju, ostaje još samo otkriti što je bilo u paketima koje su Marijan i Ivana slali na više adresa diljem Hrvatske – uz besplatnu dostavu koju je omogućila Hrvatska pošta J. U paketima se nalazilo šest i pol tisuća kvalitetnih kirurških maski za lice koje su u sedam dječjih domova (u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku, Varaždinu, Vinkovcima, Karlovcu i Hrvatskom Leskovcu) dočekane kao „suho zlato“ jer ih se nigdje nije moglo nabaviti ni kupiti. Zamislite – u ovom sveopćem šoku zbog pandemijske krize Marijan i Ivana nisu zaboravili na ovu djecu, prijateljski i ljubazno su se javili i ponudili pomoć kupnjom maski za lice kako bi im i ovom prigodom bili na usluzi dajući im tako, uz financijski poticaj, i onaj još važniji – topli, ljudski osjećaj brižnosti i pažnje, koji im je, nažalost, najčešće od rođenja uskraćen. Vjerovali ili ne, ovo nije ispričana bajka, ovo je stvarna životna priča sa stvarnim superjunacima čija se radnja zbiva u – sadašnjosti! J