Novosti

„Domaši“ je predstava o djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi koja odrastaju u domovima. Predstava je autorski projekt Ane Marije Veselčić nastao kao diplomska ispitna produkcija na Umjetničkoj akademiji u Splitu, pri Odjelu za kazališnu umjetnost, smjer Gluma, pod mentorstvom profesora Gorana Golovka.

Glumicu i autoricu ove predstave, Anu Mariju Veselčić, publika je već upoznala u nizu zapaženih uloga u predstavama splitskih kazališta, a osvojila je i nekoliko važnih strukovnih priznanja i nagrada: nagradu Hrvatskoga glumišta za najbolju mladu glumicu za predstavu „Zbunjoza“ kazališta Playdrama u koprodukciji s GKM-om Split, nagradu za najbolju epizodnu ulogu na 23. jugoslovenskom pozorišnom festivalu u Užicama, za ulogu Biance u predstavi „Kroćenje goropadnice“ HNK-a Split, nagradu za najbolju glumicu festivala Pozorište Zvezdarište za ulogu Tonke u predstavi „Šporki Špiro i Neposlušna Tonka“ Gradskoga kazališta lutaka. U HNK-u Split na programu je drama „Obitelj“ u kojoj Ana Marija glumi mladu suprugu. Redatelj svih predstava je Ivan Plazibat.

Razgovarali smo s Anom Marijom Veselčić.

Zaklada „Vaša pošta“: Predstavi nam se u nekoliko rečenica.

 

Ana Marija Veselčić: Zovem se Ana Marija Veselčić. Odnedavno sam magistra glume. Bivša sam štićenica Dječjeg doma „Sv. Ana“ iz Vinkovaca i stambene zajednice Dječjeg doma „Maestral“ iz Splita.

 

Zaklada: Kako je izgledalo odrastanje u dječjem domu u Vinkovcima?

AMV: U dječjem domu imala sam normalno djetinjstvo ispunjeno suzama i smijehom s prijateljima. Nisam imala jednog brata i sestru, nego njih šezdesetero, niti sam imala jednu mamu i tatu, nego njih dvadesetero. Sve moje socijalne i financijske potrebe bile su zadovoljene. Imala sam psihologa, socijalnu radnicu, kuharicu i pralju. Svake godine išla sam na skijanje te ljeti na more. 

 

Zaklada: Koliko je djece bilo smješteno uz Vas u dječjem domu u Vinkovcima?

 

AMV: Kad sam kao dijete boravila u domu, bilo nas je šezdesetak. Sada se broj djece u domu smanjio jer ih je sve više u udomiteljskim obiteljima. Trenutačno u vinkovačkom domu ima 15 ili 20 štićenika.

 

Zaklada: Kako ste se osjećali odrastajući uz svoje odgajatelje i volontere?

 

AMV: Osjećala sam se kao svako normalno dijete. U osnovnoj školi se nisam izdvajala. Ne znam jesu li na to utjecali moji odgajatelji, ali nikada se nije isticalo da sam drugačija. Nisam to doživljavala ni kao nedostatak ni kao prednost. Osjećala sam se kao da živim u drugoj zgradi.

 

Zaklada: A koliko se može pružiti ljubavi u takvu okruženju? 

 

AMV: Matični odgajatelj ima sedmero do osmero djece u grupi. On također ima i svoju obitelj. Odgajatelji su ljudi od krvi i mesa, pružaju ljubavi koliko mogu. Nedostatak ljubavi nastojiš nadoknaditi s prijateljima.

 

Zaklada: Budući da štićenici napuštaju dom kada napune 18 godina, je li Vas opterećivala pomisao na napuštanje doma?

 

AMV: Da, ali smatram da je meni bilo lakše jer dok sam odrastala, osnovane su različite organizacije, kao što je Zaklada „Vaša pošta“ i Rotary Club. Otvorile su se mogućnosti da djeca iz domova mogu studirati u drugim gradovima, dobiti stipendije te u prijelaznom periodu između doma i samostalnosti boraviti u stambenim zajednicama. U emocionalnom smislu bilo mi je teško, ali i u tome sam imala podršku odgajatelja, koje i danas doživljavam kao svoju obitelj. U mom slučaju, jako sam dobro prošla u životu.

 

Zaklada: Nakon izlaska iz doma došli ste u Split u stambenu zajednicu i upisali na studij glume. Kakav je bio početak samostalnog života izvan sigurnosti doma?

 

AMV: Prvih pet dana bilo mi je teško jer nisam nikog poznavala, no vrlo brzo sam se sprijateljila s curama koje su bile u stambenoj zajednici u Splitu, kao i s tetom Meri, koja je bila voditeljica stambene zajednice. Bilo mi je bolje nego u Vinkovcima jer je to mala zajednica koju su činile četiri cure. Imale smo punu podršku i slobodu.

 

Zaklada: Kako je na Vas utjecalo preseljenje u Split?

 

AMV: Dok sam autobusom putovala iz Vinkovaca sa svim svojim stvarima prvo mi je bio šok što se selim. Na autocesti sam plakala valjda dva sata. Na putu od Slavonskog Broda do Zagreba shvatila sam da nigdje ne živim i da je razlog zašto idem u Split ostvariti novi život i završiti fakultet. Ta me je misao vodila i njoj sam se uvijek vraćala.

 

Zaklada: Dobili ste policu osiguranja kroz projekt Dobri ljudi – djeci Hrvatske preko Zaklade „Vaša pošta“. Tijekom studiranja kratko ste vrijeme radili preko studentskog servisa u Hrvatskoj pošti. Koliko Vam je to pomoglo u osamostaljenju?

 

AMV: Pomoglo mi je jako puno. Gospođa Senka Klarić naučila me je ono što nisam imala prilike naučiti u domu. Naučila me ne samo kako upotrebljavati Excel nego i kako napisati službeni dopis. Bila je tu i kao prijateljica. U Hrvatskoj pošti sam odradila osam sati i za taj sam rad dobila plaću. Zaradila sam je svojim rukama. Znala sam da sam taj dan nešto privrijedila i da ovdje nisam iz sažaljenja.

 

Zaklada: Usprkos životu u dječjem domu, uspjeli ste ostvariti svoje snove te uspješno završiti studij. S predstavom „Domaši“ već postižete uspjeh i šaljete snažnu poruku da Vas čeka uspješna glumačka karijera.

 

AMV: Uvijek se vraćam na svoju baku. Ona je iz Slavonije. Kada je jednom išla na svinjokolju, njezin je zet naišao na članak o predstavi. Baka je bila ponosna, plakala je i rekla: „Tko bi rekao da će unuka jednog dana postati tako poznata.“ Odlučila sam otići iz Vinkovaca u Split na „neki“ fakultet koji ne nudi sigurnu budućnost, kao što je npr. studij informatike, i uspjela sam postići da mogu hraniti svog psa i sebe, platiti režije i ne moram razmišljati hoću li danas sebi moći priuštiti kavu i kolač. Ako je to uspješan život, ja sam zadovoljna.

 

Zaklada: U predstavi se spominju brat i sestra. Je li lakše djeci koja su u domu smještena s braćom i sestrama?

 

AMV: Nemam ni brata ni sestru, pa ne znam. Vjerojatno im je lakše, imaju nekoga tko će ih štititi. Zajedno su smješteni u sobi i imaju svoju malu obitelj.

 

Zaklada: Recite nam za kraj kakvi su Vaši planovi za budućnost?

 

AMV: Ne ostati sama, imati drage ljude oko sebe, imati obitelj, raditi posao koji volim, makar to i ne bila gluma.

 

Zaklada: Imate li poruku za mlade ljude koji će uskoro napustiti sigurnost smještaja u domu? 

 

AMV: Sve je to normalan tijek života. Izaći ćete iz doma, plakati, bit ćete ljuti. Znam da vam ovo što sada govorim možda i ne pomaže, ali dan po dan i bit će lakše.